недеља, 5. новембар 2017.

ČOVEK MOŽE BITI UNIŠTEN ALI NIKAKO PORAŽEN


    Nekada posmatrajući dešavanja oko sebepostavljam sebi razna pitanja na koje mi odgovor daje moje drugo ja, tačnije vodim monolog. Među gomilom pitanja je i ovo. Može li čovek biti poražen u koliko je uništen?
    To pitanje mi se često motalo po glavi i nisam nalazila pravi odgovor sve dok nisam pročitala delo "Plava grobnica". Nakon što sam ovo delo pročitala sve  sam gledala drugim očima. Nekako kao da sam se odvojila od svega i posmatrala sa strane sve što se dešavalo oko mene. Ponašanje ljudi kako mladih tako i starih. Svi oni život olako shvataju. Najlakše im je da kukaju kako je život težak a mladima dosadan. Kako sve  brzo prođe  i kako je teško nositi se sa svakodnevnim problemima. Kako smo uništeni skroz zbog situacije u zemlji. Prosto kao da ne postoji izlaz iz začaranog kruga. Skoro da bih se složila sa tim da ja nisam pročitala delo koje me je naučilo drudgačije da gledam na život. Kada ih slušam kako kukaju ne mogu a da se ne setim naših predaka koji su svoje živote dali zarad nas i našeg mirnog sna. Jesu li oni u tom teškom času kada su smrti gledali u oči poklekli? To je bio trenutak za preispitivanje života i za stah a ne ono sa čim se mi sada nosimo. Naravno da nisu, jer su oni znali da mogu biti uništeni ali ne i poraženi . Njihova mrtva tela su položena u plavu grobicu koja ih je pokrila svojim talasima. Ipak njihov duh nije bio poražen ,oni su znali da su pobedili. Njihov duh je nastavio da živi u nama njihovim potomcima. Sećamo ihz se i divimo njihovoj hrabrosti i požrtvovanju i dan danas. Oni su još tada shvatilisuštinu života i nisu se plašili da se žrtvuju zarad budućnosti. Znam da se sigurno pitate, čemu njihove žrtve ako se sad kuka za svaku sitnicu koja nas snađe u životu.Nije to baš tako jer sve dok postoji neko ko shvata šta su oni učinili za nas njihove žrtve nisu bile uzaludne. Ja verujem da postoje ljudi kao ja koji su svesni toga da u koliko smo uništeni nismo i poraženi. Nekad uništenje označava i pobedu. Kao što je uništenje naših predaka označilo pobedu jednog naroda. Moralna pobeda je vrednija od suvoga zlata. Zato i mi treba da se hrabro hvatamo u koštac sa svim problemima kroz život, čak i kad padnemo moramo da se naučimo kako ponovo da se podignemo. Kako ptica feniks iz pepela. Kao naš narod koji se nagon svakog uništenja ponovo uzdizao hrabro. Spreman da ponovo obnovi  zemlju koja je bila krvlju potopljena. Nemojmo mi da dozvolimo da nas poraze neki sitni životni problemi, p ačak ni krupni nisu nerešivi.
    U svakom od nas čuči snaga koje nismo ni sami svesni. Na nama je samo tu snagu da nađemo i hrabro se uzdignemo iznad svega. Nemojmo dozvoliti da nas poraze neke male beznačajne stvari u životu. Živite  hrabro poput vojnika koji su se borili za nas, borimo se i mi za nova pokolenja protiv svih nedaća koje život donosi. Ne bojte se, biti uništen ne znači biti poražen.
Kontrast